Dobila sam na dar prve visibabe. Bijele kao snijeg, nježne i gotovo prozirne.
Prvi glasnici proljeća uvijek mi ugriju srce na jedan osobit način.
Svake godine, kao da se s njima i sama obnovim, nježne latice srce mi ispune novom nadom i vjerom.

Kad sam bila djevojčica moja baba Viktorija naizust je recitirala junačke narodne pjesme, i u njima je uvijek hrabri Marko Kraljević pobjeđivao u borbi protiv Turaka. Tema je bila hrabrost i junaštvo. U dugim poslijepodnevima dok je vani pržilo sunce, u Dalmaciji je običaj povući se nekoliko sati u zamračenu sobu, i čekati da vrućina mine. Ja bih kao začarana slušala babine pjesme i zamišljala hrabrog junaka koji se bori i u svakoj bitci pobjeđuje.

Prošlo je otad dosta vremena. Starih narodnih junačkih pjesama rijetko se tko još spomene. Moja draga baka je davno odletjela put nebeskih livada, ja sam eto djelomično odrasla… i moje poimanje hrabrosti  se promijenilo.
Više ne trebam vitezove i kraljeviće da prema njihovim djelima mjerim hrabrost.
Naslikana tim bojama, bila bi to slika u nekoliko tonova, a život je silan, sveobuhvatan i bezgraničan, pa se priča o hrabrosti prelama u mnogim nijansama.

Priroda je ogledalo iz kog me gleda život. Kroz nju mi šapuću anđeli.
Kroz nju neprestano dobivam poruke o svemu što je važno, o svemu što trebam  znati, o svemu o čemu u određenom trenutku postavljam pitanje.
I već dugo su u mom rječniku pod pojmom hrabrost nježnom akvarel bojom naslikani prvi glasnici proljeća- visibaba, jaglac, zvončić, šafran.

Ne znam sliku kojom bi se ta priča mogla ljepše ispričati.
Dolaze, a ne znaju hoće li ih zatrpati snijeg, ugristi hladan vjetar ili poljubiti sunčana zraka. Dolaze, jer im je takva priroda, i usprkos svemu su tu, svake godine ponovo.

Jedno lice hrabrosti je hrabrost djelovanja i ona se uvijek mjeri prvim korakom.
To znači - učiniti nešto bez obzira na strah.
Bez obzira što mi drhte koljena, što mi je mučno i što bih najradije pobjegla.
Ali, u dubini duše znam da moram, i da je to što trebam uraditi ispravno.
Glas moje unutarnje potrebe. Prirodno sam plaha i svaki moj pokušaj hrabrosti iziskuje velik napor, silnu snagu, i svaki put me iscrpi.
Često i ne uspije, odustanem, ili prevlada strah.

Ali bilo je nekoliko trenutaka u mom životu kad nisam pobjegla. Ostala sam  i to je ono čim mogu opravdati sve ostalo, kad jednom dođe vrijeme da položim račune.
Gledala sam smrt u oči, bila sam prisutna u trenutku kad se činilo da će se duša odijeliti od tijela, i to je moje najstrašnije, najtraumatičnije iskustvo.
Ali ostala sam. Čas istinske hrabrosti. Čin čiste ljubavi.

Drugo lice hrabrosti je hrabrost podnošenja.
Stvarnosti, bolesti, nesreće, patnje, svega što prelazi ljudsku sposobnost poimanja.
Svega onog što se ne može izbjeći, već treba prihvatiti kao muku svoju, ili nekog bližnjeg. Hrabrost kroz suze, hrabrost kroz grč, hrabrost kad se bitka gubi, i kad znaš da je izgubljena.

Zato zovem Anđela hrabrosti.
Trebaju mi njegova nježnost i čistoća, njegov mir i snaga.
Eto, o tome razmišljam jutros dok gledam prve visibabe.

Viđala sam ih ponekad u tramvaju broj 18, linijom koja spaja bečki Zapadni i Južni kolodvor, a kojim sam se svakodnevno vozila na posao.
Oboje su bili ljudi srednjih godina, neugledni i pomalo zapušteni.
Žena uvijek u nekim staromodnim kostimima, bez traga frizure, bez mrvice ženstvenosti. On – njena preslika u muškom obličju.
Međutim, pažnju mi je privukao anđeo ljubavi koji je tako očigledno stajao pored njih, pa se svjetlo koje je isijavalo iz tog prizora nije moglo ne vidjeti.
Bili su svijet za sebe. Blistali su.
Bilo je očigledno da je ona u njegovim očima najljepša žena na svijetu.
Jer pogled kojim je taj muškarac gledao tu ženu bio je pogled obožavanja i predanosti, pogled čiste ljubavi. I bio je potpuna suprotnost njihovoj vanjskoj slici.
Čaroliju Anđela ljubavi doživljavala sam tako ponekad u tramvaju osjećajući se svaki put kao voajer uhvaćen u gledanju nečeg suviše intimnog, a opet, prizor je bio toliko nevjerojatan i lijep da nisam mogla odvratiti pogled.
Čudo iz tramvaja nije imalo ničeg zajedničkog s blistavim fotografijama časopisa, na kojima svježe zaljubljeni parovi s estrade demonstriraju ljubav i sreću.
Ma sigurno, kako da ne…

Za mene osobno, Anđeo ljubavi  najvažniji je i najljepši od svih anđela.
Zato jer sam svjesna da postoji mnogo toga čega bih se bila spremna odreći, ali bez ljubavi ne bih mogla živjeti. Bez obzira koliko cijena bila visoka.
Sva moja iskustva, i sva moja spoznajna realnost prelamala se kroz tu prizmu,  to je način kako doživljavam svijet.

Kad se Anđeo ljubavi u mom životu pojavio, spremno sam ga slijedila.
Dvaput sam se selila iz jedne u drugu državu, dvaput počinjala ispočetka.
Doživjela i mladenačku i strastvenu ljubav, i zrelu i ludu, voljela i bila voljena, ostavljala i bila ostavljana, ljubila u stvarnosti i u mašti… a iza svake moje ljubavi uvijek je ostajao trag,  slika, pjesma...
Nisam pala u zamku da zbog gubitka izgubim vjeru u ljude i u ljubav pa da se zaledim i zatvorim. Kad bih svoje odbolovala (a kako ljubim tako i patim, strastveno i do kraja), uvijek sam se ponovo drhtavo okretala životu nadajući se da daljine za mene kriju baš pravu osobu, takvu koja će me voljeti onakvu kakva jesam.
Koja će me gledati pogledom onog čovjeka iz tramvaja broj 18.

Međutim dalje, dublje i više od ljubavi prema određenom muškarcu je mislim, ljubav prema životu samom.
Zaljubljenost u njega, jer ne znam drugačije opisati osjećaj zanosa i opijenosti, i ponekad divljenja i uzdrhtalosti, očekivanja, igre i radosti.
Osjetim to kad ujutro pogledam nebo, kad osjetim kapljice kiše na licu, kad u noći čujem prvi ptičji cvrkut koji navještava proljeće!
Kad gledam frezije u vazi na radnom stolu, između crteža, tuba boje i knjiga s poezijom.
Da, to je  moja strast prema životu, i zaljubljenost u njega, i očekivanje.
Sve su to lica Anđela ljubavi,  Njegove boje, i Njegova svjetlost.


...Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja,
već bi se pretvorile u vetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole kao ja,
već bi postali oceani.

Kad bi prostori umeli da vole, kao ja,
već bi postali beskonačnost.
Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja,
već bi se pretvorilo u večnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja,
već odavno bi postala zvezda...


Miroslav Antić

Ja sam vjerni Anđeo nade, nježan kao leptirovo krilo.
Ja sam onaj koji ostaje, kad sve drugo nestane,
kad svi drugi odu.

Kad svijet izgubi smisao,
kad se sluti loš ishod,
kad su bitke izgubljene,
i kad je sve propalo,
tko će zabraniti suncu da sja?

Ja sam ruka koja razmiče oblake i zraku svjetla šalje u tvoju sobu.
Ja sam vjetrić koji miluje pticu dok pjeva na tvom prozoru.

Početak sam svakog puta, vizija i vjera.
Blagoslov bolesnicima,
utjeha zatvorenicima,
vodilja putnicima,
nadahnuće umjetnicima.

Uvijek sam u tvojoj blizini. Do samoga kraja.
Kad gubiš i kad pobjeđuješ, kad tražiš i kada nalaziš.
Ljudsko srce uvijek treba više, uvijek gori, uvijek želi.
Ispunjena želja stvori novu želju,
dolazak na cilj, u daljinama sluti nove ciljeve.
I sve je uvijek isto. I sve se uvijek ponavlja.

Kad sve nestane i kad sve prestane,
i dalje ću blago grliti svijet.
I dalje ću biti.

Tiha prisutnost vječna u trajanju
oduvijek i zauvijek,
ovdje i svugdje gdje postoje ljudi.