Edita

Edit Glavurtić 2010 - Anđeli Edit Glavurtić


Što je važno u životopisu jednog slikara? Mjesto rođenja, škole koje je pohađao, utjecaje kojima je bio izložen? Izložbe?

Kod mene je sve nekako isprepleteno i objedinjeno u različitostima. Bile su mi potrebne godine da te proturječnosti pomirim, da na njih pristanem i naučim s njima živjeti.

Više...

Kontakt

Kontakt Edit Glavurtić

Nalješkovićeva 5
10000 Zagreb

Tel.: +385 98 408 260
Tel. Wien: +43 6991 38 666 33

edit@editglavurtic.com

ARHANĐEO MIHAEL, POBJEDNIK | Ispis |  E-mail
Subota, 07 Svibanj 2011 19:00

..."Na pola našeg životnoga puta
u mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta"...

Jako se bojim tunela.

Nije to oduvijek bilo tako, ali prije desetak godina vozeći se  tunelom kroz Učku odjednom me obuzela silna tjeskoba.
Osjetila sam da me pritiska golem teret planine u čijem sam se srcu nalazila, bez zraka, bez svjetla, zarobljena na sjedištu automobila.
Nakon toga, to se stanje redovito ponavlja, mrak tunela me svaki put uznemiri.

U životu postoje mnogi tuneli kroz koje čovjek prolazi.

Neprestano.
Treba se suočiti s mrakom da bi se pogledalo u oči vlastitom strahu i nemoći.
Treba proći kroz vrata pred kojima drhtim jer znam da me na drugoj strani čeka nešto od čega strepim, što bih najradije zaobišla, ili bar okrenula glavu.
Da imam izbor…

Arhanđeo Mihael je ratnik i pobjednik koji je hrabro gledao u Zlo i pobijedio Zvijer.

Ta stara priča ispričana na dnevnom svjetlu nije više od arhaične slike borbe Svjetla i Tame, u vremenu kompjutera i tehnike zastarjela i gotovo smiješna.
Međutim, noću svijet poprimi drugačije boje.
U mraku ožive zmajevi za koje smo vjerovali da postoje samo u pričama. I premda je početak 21 stoljeća, odjednom otkrijemo da su itekako stvarni.
Vrebaju izvana čekajući trenutak slabosti, a oni koji drijemaju u samom čovjeku još su gori, a borba s njima teža i uzaludnija.

U periodima lutanja mračnom šumom prizivam lik Sveca koji svojim plamenim mačem pobjeđuje strahove, koji je i strašan i blag, i toliko moćan da samo njegovo ime predstavlja štit od zla.

Mihael.
Tko je kao Bog? Da, tko je kao Bog?

Dok drhtim i strahujem zamišljam se u Njegovom svjetlu, koje me hrabri u mojim bitkama. Sama sam bespomoćna i priznajem to.

Kukavica kojoj drhte koljena svaki put kad se nečeg boji.
A to je često.

Godine 2003. u hladno predvečerje kasne jeseni putovali smo prema Dalmaciji. U isto vrijeme, moja mama je u jednoj zagrebačkoj bolnici živjela svoje posljednje dane. Iznutra sam se raspadala izmučena njenom višemjesečnom patnjom, i agonijom koju više nisam bila u stanju podnositi gledajući je kako polako nestaje, u strašnim tjelesnim mukama.

U trenucima patnje ljubljenog bića, i vlastite nemoći, otvoreni su svi krugovi pakla.

Nisam opazila kako smo se našli u Svetom Roku.

Negdje pri sredini tunela presjekla me misao- Bože dragi, kad bih mogla nekako izbjeći ovaj užas, kad bi ona ozdravila, kad bi opet bilo sve kao i prije… ja bih ovog trenutka mogla izaći iz automobila i propješačiti cijeli ovaj tunel, u potpunom mraku ako treba.
O kako bih to rado učinila, kad bi samo ona ozdravila!
I tog trenutka ja sam bila spremna, zaista spremna i hrabra za ljubljeno biće izložiti se svom najvećem strahu, samo da mi je tko mogao obećati da će opet sve biti kao prije.
Naravno, to je bilo djetinjasto, nema pogađanja sa sudbinom.

Pa ipak, onaj kratak trenutak u kom sam osjetila da bih mogla , i to odmah… usprkos strahu, usprkos mraku, usprkos svemu.

To je bio trenutak snage. A arhanđeo Mihael bio je pored mene.
I tada, i ponekad kasnije.

Kad se trebalo s nečim suočiti, kad se trebalo nečem suprotstaviti, kad je trebalo pogledati u lice nečeg čemu nisam dorasla.


Dante mi je pomogao započeti ovu priču.

Završit ću je zazivom svetom Mihelu.
Da bude tu. Da bude sa mnom.
I da mi Njegovo svjetlo svijetli u svim tunelima koji me još čekaju.